-
Bosnian_2_Biography_of_the_Prophet, page : 109
Koran 41: 1-5
Uvjerljiva ljepota učenja Korana zadivila je Utbahovu pažnju u čudu dok je sjedio naslonjen na ruke iza leđa. Dok je dalje slušao, čuo je o stvaranju neba i zemlje. Zatim je čuo za proroke poslane arogantnom narodu Aada i za ponosne ljude Thamooda. Saznao je da svi osim nekoliko njihovih građana odbijaju poslušati poruku koju je Allah poslao njihovim poslanicima, pa su, osim onih koji su vjerovali, podvrgnuti najstrožim kaznama na ovom svijetu, a zatim još većoj kazni u večni život.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastavio je svoje učenje sa stihovima koji su skrenuli pažnju na više znakova koji nas okružuju i zaključio sa:
„Među Njegovim znakovima su noć i dan, i sunce i mjesec.
Ali nemojte se klanjati pred suncem ili mjesecom
radije sedždu pred Allahom,
ko ih je oboje stvorio,
ako klanjate Njega. "
Koran 41:37
Čim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio učenje, on je, uzvišen i zahvalan, spustio glavu na tlo. Zatim je ustao govoreći: "O (Utbah) oče Waleeda, čuo si ono što si čuo, na tebi je da odlučiš." Također se izvještava da nakon što je čuo prethodni ajet, Utbah to nije mogao podnijeti i stavio je ruke preko Poslanikovih usta.
Sunce je počelo zalaziti i Utbini saputnici strpljivo su čekali njegov povratak. Nema sumnje da su njihove nade bile velike jer je bio sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, već duže vrijeme. Međutim, kad se vratio, bili su pogođeni promijenjenim izrazom lica i pitali šta se dogodilo. Utbah im je rekao da je čuo recitaciju koja je jedinstveno lijepa, ali to nije ni poezija, niti su to bile riječi gatače, pa čak ni čarobnjaštva. On je savjetovao svoje ashabe da rade kako je naumio, a to se nije smjelo desiti između Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove afere. Zatim se zakleo Allahom da će riječi koje je upravo čuo mnogi primiti kao veliku vijest.
Utbah je smatrao da je razumnije da njegova krv ne bude na njihovim rukama i komentirao je ako bi ga drugi Arapi ubili, odgovornost bi bila na njima. Međutim, ako bi njegov nećak postao uspješan, on bi njima upravljao, a njegova moć bila bi i njihova moć, pa bi oni imali koristi.
Utbahovi saputnici grubo su mu se rugali i govorili mu da je opčinjen, ali sve što je Utbah rekao bilo je: "Iznio sam vam svoje mišljenje, učinite što god želite." Korajši su bili ljuti zbog njegovih savjeta, pa su odlučili sami razgovarati sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tako da se za njih ne može pripisati krivica za njihove buduće postupke, pa su poslali po njega.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji se uvijek nadao da će svoje pleme uputiti Allahu, žurno im je otišao. Ubrzo je shvatio da ga nisu zvali jer su im se srca okrenula Allahu, već je bilo upravo suprotno. Koraysh mu je zamjerio rekavši da se nikada ranije Arapi nisu prema njima ponašali na takav način, vrijeđajući njihove bogove,
Uvjerljiva ljepota učenja Korana zadivila je Utbahovu pažnju u čudu dok je sjedio naslonjen na ruke iza leđa. Dok je dalje slušao, čuo je o stvaranju neba i zemlje. Zatim je čuo za proroke poslane arogantnom narodu Aada i za ponosne ljude Thamooda. Saznao je da svi osim nekoliko njihovih građana odbijaju poslušati poruku koju je Allah poslao njihovim poslanicima, pa su, osim onih koji su vjerovali, podvrgnuti najstrožim kaznama na ovom svijetu, a zatim još većoj kazni u večni život.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastavio je svoje učenje sa stihovima koji su skrenuli pažnju na više znakova koji nas okružuju i zaključio sa:
„Među Njegovim znakovima su noć i dan, i sunce i mjesec.
Ali nemojte se klanjati pred suncem ili mjesecom
radije sedždu pred Allahom,
ko ih je oboje stvorio,
ako klanjate Njega. "
Koran 41:37
Čim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio učenje, on je, uzvišen i zahvalan, spustio glavu na tlo. Zatim je ustao govoreći: "O (Utbah) oče Waleeda, čuo si ono što si čuo, na tebi je da odlučiš." Također se izvještava da nakon što je čuo prethodni ajet, Utbah to nije mogao podnijeti i stavio je ruke preko Poslanikovih usta.
Sunce je počelo zalaziti i Utbini saputnici strpljivo su čekali njegov povratak. Nema sumnje da su njihove nade bile velike jer je bio sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, već duže vrijeme. Međutim, kad se vratio, bili su pogođeni promijenjenim izrazom lica i pitali šta se dogodilo. Utbah im je rekao da je čuo recitaciju koja je jedinstveno lijepa, ali to nije ni poezija, niti su to bile riječi gatače, pa čak ni čarobnjaštva. On je savjetovao svoje ashabe da rade kako je naumio, a to se nije smjelo desiti između Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove afere. Zatim se zakleo Allahom da će riječi koje je upravo čuo mnogi primiti kao veliku vijest.
Utbah je smatrao da je razumnije da njegova krv ne bude na njihovim rukama i komentirao je ako bi ga drugi Arapi ubili, odgovornost bi bila na njima. Međutim, ako bi njegov nećak postao uspješan, on bi njima upravljao, a njegova moć bila bi i njihova moć, pa bi oni imali koristi.
Utbahovi saputnici grubo su mu se rugali i govorili mu da je opčinjen, ali sve što je Utbah rekao bilo je: "Iznio sam vam svoje mišljenje, učinite što god želite." Korajši su bili ljuti zbog njegovih savjeta, pa su odlučili sami razgovarati sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tako da se za njih ne može pripisati krivica za njihove buduće postupke, pa su poslali po njega.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji se uvijek nadao da će svoje pleme uputiti Allahu, žurno im je otišao. Ubrzo je shvatio da ga nisu zvali jer su im se srca okrenula Allahu, već je bilo upravo suprotno. Koraysh mu je zamjerio rekavši da se nikada ranije Arapi nisu prema njima ponašali na takav način, vrijeđajući njihove bogove,